Sjedeći tako ispred Katedrale sa dogorjelom cigaretom između prstiju desne ruke, sa sunčanim naočalama na očima i nekim nedefinisanim izrazom lica, posmatram prolaznike. Poput skenera odmjeram pojedince, svi oni. Gomila ljudi na jednom mjestu. Nitko posebno bitan. Nitko poseban, jel.
Gledam u odjeću, šarolik spektar mi se pruža pred očima, i bacim se na razmišljanje.
Ujutro kada krenemo vani, otvorimo ormar, pola sata biramo što ćemo obući. Izaberemo sve ono najljepše iz ormara da izađemo pred ljude. Izađemo sa nekim lažnim osmijehom iz kuće, pokušavamo izgledati što bolje možemo, a tko zna kakvu sve tugu, bol ili razočarenje nosimo u srcima.

Kako smo mi licemjerni, samo.

Svako svakoga laže, svako se pred svakim pokušava pokazati u što boljem svjetlu i pokušavamo fascinirati jedni druge. Prodajemo se za ono što nismo.

Pitate se odakle toliko propalih 'ljubavi' i 'prijateljstava'? Jer se parovi ne poznaju dovoljno. Pretvaraju se da su ono što nisu trudeći se da u vezi sve funkcionira savršeno. A prijatelji? Dobro je, sve dok se ne opuste. Prava osobnost onog drugog počinje da smeta kada se previše dobro upoznaju, a ne uzimaju poznanstvo sa rezervom.


Trebamo li pokazivati pravog sebe svakome? Naravno da ne. Nakon 'raspada sistema' ljudi su u stanju da zloupotrebljavaju ono što znaju o nama.

I sad ja vas pitam.
Kako da ne budemo licemjerni?!

Zajebi ovaj 'svijet'.